NEKAKO S PROLJEĆA

Nekako s proljeća

uvjek meni doluta

neka ČEŽNJA tamna

tiha mudrost davna.

Spuštam ja stare kofere

na perone sudbine.

To je MIRIS zrelih godina

Moj kaput baš je dežak najdraža.

Nekako s proljeća

ja se setim starih DRUGOVA.

Probude se u meni

svi derneci pijani.

Tad nosim stare cipele.

One znaju MOJE ulice.

To je boja crnoponoćna.

Moji koraci baš su teški, najdraža.

I opet taj osećaj SAMOĆE

kad neće nikog mene krene i hoće

i opet mrakom svoje pjesme bojim

pijan od želje za usnama tvojim.

Sav sam ti od LUDILA

nekako s proljeća....

Nekako s proljeća

sjeti mene nepravda

na POBJEDE, PORAZE

i sve LAŽNE obzire.

Napravim račun PRAŠTANJA.

Popijem pusta maštanja.

To je ukus ljepog kajanja.

Moji kapci baš su teški, najdraža.

Nekako s proljeća

noć mi oči OTVARA.

Nemam san da uhvatim,

nema dana da ne izludim.

A hoću, da te vodim ja

tragom sunca, jugom, maslina.

To je dodir tvojih bedara

Moja duša baš te VOLI , najdraža.

I opet taj osećaj SAMOĆE

kad neće nikog mene krene i hoće

i opet mrakom svoje pjesme bojim

pijan od želje za usnama tvojim.

Sav sam ti od ludila

BEZ TEBE s proljeća...